Kuća pored reke

31
Share
Copy the link

Milan Popović i njegova žena Sanja su kupili stan u centru Beograda da u njemu žive. Milan je bio novinar dnevnog lista i upoznao je Sanju dok je istraživao slučaj krađe para u jednom javnom preduzeću. Sanja je tamo radila i počeli su se zabavljati i posle dve godine su se uzeli. Stan koji su kupili se nalazio blizu brankovog mosta, blizu reke. To je bila velika stara zgrada lepog izgleda. Milan i Sanja su sedeli sa čovekom koji prodaje stan i potpisivali su kupoprodajni ugovor.
-Ko je živeo u ovom stanu pre nas, gospodine?
-Živela je jedna starija žena. Zvala se Slavka. Umrla je pre godinu dana.
Pošto su sredili stvar, Milan i Sanja su ušli u novi stan. Bio je prostran i lep i imao je veliku terasu sa pogledom na reku. Polako su počeli unositi nameštaj i opremati stan. Sanja je bila zadovoljna izgledom novog stana.
-Baš je lepo, Milane-rekla mu je i poljubila ga u usta. Onda je Milan uhvatio oko struka.
-Šta kažeš da proverimo izdržljivost kreveta, Sanja?
-Mmm…
Milan poče ljubiti Sanju u usta i zajedno pođoše do kreveta. Uhvatio je za ruke i skinuo joj majicu a onda i pantalone. Ležali su goli i vodili ljubav.
-Ah, da…mmm…

Posle nekog vremena, neko je kucao na vrata. Sanja je spavala i Milan ustade iz kreveta i obuče se pa otvori vrata. Ispred je stajao starac u sivom odelu.
-Dobar dan, komšija! Vidim da ste došli, pa vas pozdravljam. Ja živim dole u prizemlju zgrade. Ima mi je Miroljub.
-Drago mi je, Miroljube. Ja sam Milan-reče i pruži mu ruku.
-Kako vam se sviđa ovde?
-Pa lepo je, tek smo danas došli, nadam se da ćemo se lepo uklopiti.
-E pa dobro. Možete doći kasnije kod mene na kafu, da malo popričamo. A vaša žena gde je?
-Hm, ona spava sad. Dugo je putovala. Biće nam drago da dođemo kod vas na kafu, gospodine Miroljube.
-I meni, Milane. Doviđenja.
Starac ode i MIlan zatvori vrata. Bio mu je simpatičan novi komšija i on se udalji iz hodnika i vrati se u sobu. Ugleda Sanju kako leži na krevetu. Probudila se i gledala je Milana.
-Čula sam kako pričate. To je komšija?
-Da, ljubavi. Pozvao nas je na kafu.
-Haha. Jel simpatičan?
-Jeste, ja ću otići kasnije, a možeš i ti sa mnom.
Sanja ga uhvati za ruku i privuče ga sebi pa se počnu ljubiti. Onda ustane i gola prošeta po sobi.
-Skuvaću čaj.
-Dobro.
Milan pogleda u orman u sobi. To je bio neki stari orman koji se nalazio u stanu kad su došli. U njemu nije bilo ničega osim jedne stare šolje za kafu. Milan je uzme i odnese do kante za smeće pa je baci unutra. Kad su popili čaj, Milan i sanja su otišli dole kod Miroljuba na kafu. Starac je sedeo u fotelji i poslužio ih kafom.
-Jeste li poznavali ženu što je živela ovde?
-Jesam, ona je bila jako povučena žena. Zvala se Slavka. Nisam znao mnogo o njoj, samo da je bila poznata atletičarka u svojoj mladosti. Ah, da imam i njenu sliku, uzeo sam je kad je umrla. Niko nije došao da je poseti, tužno.
Miroljub uzme sliku iz fioke i pokaže je Milanu. Na crno beloj slici je bila lepa mlada žena crne kose sa ogrli* oko vrata. Nosila je sportsku trenerku.
-Bila je lepa-reče Milan.
-Jeste. Ona je volela da šeta pored reke uveče. Bila je dobra žena.
-Odlična je ova kafa, gospodine Miroljube. A jel vi sami živite?
-Da, razveo sam se sa ženom pre nekoliko godina, ona živi sa mojom ćerkom na Dorćolu. Čime se vi bavite?
-Ja sam novinar a moja žena radi u privatnoj firmi.
-Super, baš ste lep par.
-Hvala. Je li vam dosadno ovde?
-Nije, ujutru idem na pecanje sa drugarima, a nekad odem i u kafanu. Čitam knjige i gledam tv i tako. Sad sam u penziji pa imam puno vremena.
Milan i Sanja su još malo sedeli sa Miroljubom a onda su otišli u svoj stan. Bližilo se veče i polako je počeo padati mrak. Seli su na terasu i gledali reku. Staza za šetanje pored reke je bila osvetljena i tu se šetali mladići i devojke. Milan pogleda neku devojku kako šeta trčećim korakom. Nije joj video lice, ali se ona za trenutak okrenula. Milan se zaprepasti kad joj vide lice. Okrene se ka Sanji.
-Pogledaj onu ženu, Sanja!
Sanja pogleda ali ne vide ništa.
-Ne vidim nikoga. Ko je to?
-Kako…pa sad je bila tu…ličila je na ženu sa slike što mi je pokazao Miroljub. Čak je nosila istu trenerku.
-Ma pričinilo ti se, dragi. Ona je mrtva. Ne misliš valjda da si video duha?
-Ne znam…
Hajdemo malo da i mi prošetamo, a? Dobro će ti doći šetnja.
-Ok.
Milan i Sanja izađoše napolje i počeše šetati. Vazduh je bio svež i mirisan, i duvao je vetrić. Milan zapali cigaretu i uze Sanju za ruku. Patke u reci su gučale i pljuskale vodu.

Vratili su se kući i Sanja je počela spremati večeru. Milan je sedeo u dnevnoj sobi i gledao tv. Čuo je u hodniku zvuke koraka, kao da neko trči.
-Sanja, jesi to ti?
Nije mu odgovorila. Zvuci su postepeno bivali sve jači, kao da neko trči ka Milanu. On ustade sa stolice i pođe u kuhinju. Tamo nije bila Sanja.
-Sanja, gde si?
Milan poče tražiti sanju po kući. Koraci su sada prestali, ustupili su mesto ženskom glasu koji proklinje. Glas je putovao po sobama, na momente tih i žalostan, a onda jak i besan.
‘Neeee….što mi ne daš da trčim….aaaaa….’
Milan se uplaši i pođe prema izlazu. Vrata su bila otvorena i duvao je jak vetar unutra. Milan izađe napolje i vidi sanju.
-Gde si bila?
-Otišla sam baciti smeće. Sad će biti gotova večera. Šta ti je, ljubavi, sav si preplašen?
Milan joj priđe i zagrli je.
-Hajdemo unutra…bože, kako sam se uplašio.
Oni uđoše u kuću i Milan joj ispriča šta se desilo. Ležali su na krevetu i pili čaj. Vatra iz kamina ih je grejala.
-Jao, kako strašno…ja nisam ništa čula, Milane.
-Ne znam da li haluciniram, Sanja. Ali u ovoj kući nešto nije u redu. Moram saznati više o Slavki. Jel ti hladno?
-Nije, a tebi?
-Nije ni meni.
MIlan i Sanja se počeše maziti i ljubiti.

Kad se probuio, Milan vide prozor kako pada sneg. Ustao je i pogledao. Velike pahuljice snega su sporo padale i snežni pokrivač se već formirao ispred kuće. Nasmešio se i pogledao je Sanju koja se upravo budila.
-Vidi pada sneg.
-Jao, baš lepo! Možemo ići da se grudvamo.
Počeli su se oblačiti i Milan ču kako nešto lupa na tavanu. Pope se gore i ugleda loptu kako se kotrlja niz stepenice. Uzme je i nastavi da korača. Na tavanu su bile fotografije bake Slavke iz njenih mlađih dana. Bilo je i dokumenata. Milan ih poče pregledati. Kako je pisalo, baka Slavka je živela sa jednim čovekom kad se penzionisala. Izgleda da je vodila dnevnik. Na jednoj stranici je pisalo:
-Opet mi ne da da izađem…bespomoćna sam u ovoj kući…ne mogu zvati upomoć…zašto mi on to radi?…je li poludeo? Tako želim da izađem napolje i prošetam malo…
Milan zatvori dnevnik i zamisli se. Gde li je sad taj njen prijatelj? Da li je umro ili još živi? Možda se zato čuju oni glasovi, je*lavka želi da se on kazni. Držao je kao zatvorenicu u ovoj kući. Moraću da otkrijem gde se nalazi taj čovek, pomisli Milan i vrati se u prizemlje.

Milan je popodne otišao do sportskog kluba u kome je trčala baka Slavka. Mislio je da tamo može pronaći čoveka sa kojim je živela. Tamo je pronašao njenog starog trenera, gospodina Brankovića.
-Da li znate sa kim je živale Slavka pred kraj života?
-Mislim da je imala nekog prijatelja, dolazio je često kod nje.
-Znate li kako se zove?
-Znam, zove se Dragan i radi u jednoj pekari kod Zelenog Venca.
-Hvala vam, mnogo ste mi pomogli.
Milan se pozdravi sa čovekom i ode do pekare na Zelenom Vencu. Tamo su se prodavale sarajevske pite i bilo je mnogo ljudi u pekari. Milan upita devojku iza pulta za pekara Dragana.
-On je iza, peče hleb.
Milan uđe u službenu prostoriju i tamo vidi pekara u belom odelu.
-Jeste li vi Dragan?
-Jesam, a ko ste vi?
-Ja sam stanar kuće u kojoj je živela baka Slavka. Zašto ste je maltretirali?
-Molim? O čemu pričate? Ja sam bio njen pomoćnik. Kako se usuđujete?
-Pročitao sam njen dnevnik na tavanu, ona vas optužuje za mnogo stvari.
Dragan se uspaniči i baci hleb ka Milanu i onda potrča napolje na stražnji izlaz. Milan uspešno izbeže hleb i potrča za Draganom. Pratio ga je do šetališta ispred reke, i on vide kako ga neka žena gurne pa Dragan upadne u reku. NIje znao da pliva, pa se udavio. MIlan se okrenuo za tom ženom, ali se ona izgubila iz vida. Čuo je samo njen glas.
-Hahaha….sad si gotov, Dragane…konačno mogu počivati u miru…
I od tada je ponovo bilo mirno u kući pored reke gde su živeli MIlan i njegova žena. Baba Slavka je bila umirena, i još samo neki put su se mogli čuti njeni radosni koraci po kući.