IMA JEDAN SVIJET…

28
Share
Copy the link

…Iz njega čujem glas bez riječi/ćutim snagu golog tijela / ja,slaba, svakodnevna / kroz igru riječi /sve bih htjela.

” Miloše, Milošeee, dođi brzo da čuješ ovo… oooh…” tutnjao je glas Matore Ribe ispod snažnog glasa Zorice Kondže ( “… ima jedan svijet gdje riječi su djela…” i Miloš je treptao ubrzano, Džej Kej nema pojma, vidiš li bre,VIDIŠ LI BRE?!), sedeli su oboje bez daha, i ona laka tuga koja se proleterskoj klasi spušta u drob ( a ne u srce kao što se spušta građanskoj klasi, literarni fenomen koji je izneo već zaboravljeni Branko Ćopić), baš im je zalegla u dno utrobe… Pusti ponovo, šapnu Miloš, i ponovo, i ponovo, i ponovo…

“Da li to ona peva ” …ćutim snagu golog…” ili “… ovog tijela…” ne mogu da razaznam ?” Miloš se usudio da u dvadesetom slušanju prekine svečanost splitske grupe “Stijene”, iz vremena kada je Matora Riba bila devojčica, kada su se slušale long play ploče na koje se , kao i na holivudske filmove, čekalo i po dve godine ako se grupa zove, na priliku, Led Zeppelin, ili Clash ( na koji se čekalo i mnogo duže… i koliko joj je trebalo,obožedragi, da razazna kako glas Joe Strummer-a odaje počast borbi anarhista i komunista protiv fašiste Franka… ” Spanish weeks in my disco casino/The freedom fighters died upon the hill / They sang the red flag /They wore the black one…”)

Gde smo ono stali?! A, da!

“Hm… nisam sigurna, ali glasam za ” golog tijela”… više mi se uklapa” ponudila je Matora Riba ( i dalje misleći na Clash, ali Miloš taj muzički opus ne bi mogao da podnese), Miloš se saglasio, i onda je Zorica Kondža mogla da nastavi, i
opet, i opet,i opet…