Dvoje

31
Share
Copy the link

Stigli su u hotel posle duge vožnje, koja je u njoj izazvala mučninu. Sačekala je u holu, dok je on rezervisao sobu. „A kafa?“ pitala je, kada joj je prišao, držeći ključ u ruci. Nasmešio se i pomilovao je po kosi: „Posle. Sad sam suviše nestrpljiv.“
Samo jedanput, pomislila je, i videću da je mašta jedno, a stvarnost drugo.
Gore, u skromnoj sobi, seli su na krevet. Aleksandar je uključio lampu na noćnom stočiću, koja je kroz tamno-crveni abažur bacala prigušeno svetlo. Stavio je ruku na njeno koleno. Želela je da je on prvo poljubi, baš kao nekad.

„Skini se“, kazao je.
„Ne, ne…“
„Želim da te vidim.“
„Samo ako ugasiš svetlo.“
„Tada te neću videti.“
Durila se poput devojčice: „Ne mogu… Stid me je…“
„Zašto bismo se sramili jedno drugog? Molim te. Ta, odrasli smo ljudi…“
Počela je da plače, ni sama ne znajući zbog čega.
„Čuj, ne želim ništa na silu. Neću da te primoravam…“ Obrisao joj je suze i ovlaš poljubio u obraz, kao da teši dete. Nagnuvši se preko nje, ugasio je lampu. Sedeli su u potpunom mraku, ćutke, i Sonja je osetila razočaranje, kao onda, kada, nakon uzbudljivog filma, utrnu svetla u bioskopu. Činilo se da će Aleksanda*vakog časa ustati i izaći, ostavivši je da sedi sama u hotelskoj sobi.
Otići će, otići će … , protutnjalo joj je kroz glavu, … i onda ću ga opet izgubiti. Sve ću upropastiti, i nikada neću saznati kako bi nam bilo. Osetila je da je krutost i stidljivost napuštaju i spadaju s nje poput teškog kaputa koji je predugo nosila. Ponovo je bila devojka, odjednom svesna neponovljivosti tog trenutka.
Ustala je sa kreveta i počela da se svlači. Zamislila je muziku i kretala se u njenom ritmu. Love Is In The Air, Love Is In The Air… Prvo se oslobodila haljine, natopljene znojem; zatim i prslučeta, u kome su njene grudi drhturile poput meduza – a sada se, teške, u tami ljuljale pri svakom Sonjinom pokretu. Aleksandar je i dalje sedeo, i *remice je posmatrao. „Divna si“, promuklo je rekao. Njegove reči odjeknule su Sonjinim mozgom, čineći da se, uz svetlost meseca, oseća kao ukras noći. Stavivši nogu na stolicu, polako je skidala čarape sa haltera; na kraju je smakla gaćice i, izazivački gola, stajala pred njim, kao da je to nešto najprirodnije na svetu. Ovo je tako jednostavno, uvek je bilo, a ja to nisam znala, palo joj je na pamet. Nije razmišljala o strijama, o pomorandžinoj kori na svojim butinama ili nečemu drugom, što se ticalo njenog tela.
Prišao joj je i pogladio je po trbuhu. S teškom mukom se odvojila od njega. „A sada ti“, rekla je.
Aleksandru se žurilo; sa sebe je hitro zbacio sako i raskopčao košulju, i munjevitom brzinom skinuo pantalone. Oborio je na krevet. Svu pažnju usredsredio je na njene dojke, naizmenično ih gnječeći i ljubeći. Ona je poturila svoja usta pod njegova i, tek kada je osetila kako Aleksandrov jezik šeta po njihovoj unutrašnjosti, osetila se spremnom. „Sad“, stenjala je, „sad…“
Odjednom je sišao sa nje. „Ne mogu“, rekao je žalosnim glasom. „Izvini, ne mogu…“
Znači, tako će se završiti naš susret, pomislila je razočarano. Samo striptizom i valjuškanjem po krevetu, kao da smo napaljeni klinci koji se ne usuđuju da idu dalje.
Ležala je – naga i raščupana – a on pored nje. Oboje su neko vreme ćutali. Zatim je ustala i otišla u kupatilo. Pod neonskim svetlom, u ogledalu je videla još uvek pripitu ženu, kojoj se karmin razmazao po zubima. Možda mu se nisam dovoljno svidela, pomislila je, dok je, nagnuta ispod mlaza vode, sa lica spirala ostatke šminke, a možda je i bolje što se ovako okončalo…

Kada se vrata kupatila zatvoriše on se uspravi u sedeći položaj na ivicu kreveta.Osećao se prazno i jadno.Kroz glavu su prolazile scene kojih se nerado sećao.
Njih dvoje su sedeli u kafani i pili kafu .Razgovor je bio pun pauza i međusobnog nerazumevanja,a nerazumevanje je koren svih sukoba.On nije bio vešt rečima,nije znao da ljudi reči koriste kao štit i kao koplje,da se brane i da napadaju.
„Koliko si ih imala do sada“-pitao je naivno očekujući istinu.Želeo je da zna sve o ovoj ženi ,da nadoknadi sve ove godine koje su prošle i u kojima nije znao ništa o njoj.
Alarm u njenoj glavi je zapištao prodorno i uznemiravajuće.
„Zašto je to bitno?Prošlost je prošlost.Gledajmo sadašnjost i budućnost.Eto,sada sam sa tobom.“-govorila je kao i svaka žena koja pokušava sebe predstaviti kao reku koja teče-voda se stalno menja,nikada nije ista,prošlost nije bitna.On je bio bliži onom verovanju da je čovek drvo koje raste,da prošlost ostaje u njemu i utiče na budućnost.Nije umeo to svoje shvatanje da pretoči u rečenicu i njoj predoči.
„Koliko si ih imala do sada“-ponovio je tvrdoglavo.
Ona zamišljeno skrenu pogled u stranu.
„Troicu“reče na kraju.Stvarnu cifru je podelila sa tri.Tako je naučila od prijateljica,u poverljivim razgovorima.
„Koliko si ih ti imao?“-upitala je nezainteresovanim glasom ,gledajući na ulicu.
„J….“-zausti on da kaže istinu,ali se u poslednjem trenutku predomislio“Ja sam imao tri“reče nesigurnim glasom.Stvarnu cifru je pomnožio sa tri.
Ona konstatova da su ravnopravni,nerešen rezultat.Smejala se ,a taj smeh je bio škripav i neprijatan.Podsećao ga na zvuk gvožđa koji se čuje kada armirači prave mreže za betonske ploče.
Aleksandar je zidar.Ne onaj zidar čiji je simbol piramida i oko na njenom vrhu,ne ,ne.Običan zidar,građevinski radnik.U ranim je četrdesetim.Davno je došao u taj veliki i prljavi grad.Bilo je to ono vreme kada su svi blatnjavi putevi vodili u sive gradove.Našao je posao u građevinskom preduzeću jednostavnog naziva“Graditelj“, i smeštaj u samačkom hotelu.
Male sobe,manje od nečijeg kupatila,metalni kreveti mestimično oljuštene farbe,drveni prozori što loše dihtuju,dva cimera,zajedničko kupatilo…i zalihe tuge.
Gradio je svašta,svoju sreću ponajmanje.O ,da, hteo je on da stvori komadić sreće za sebe.Jedinu sreću je pronašao u alkoholnoj izmaglici jeftine rakije i piva.Dok je bio mlađi gajio je nade u bolje sutra,u neočekivane pozitivne promene,u seću koja ga čeka,jer,mislio je da je to zaslužio.Sada ,u četrdesetim ,gubi entuzijazam.Posustaje.
Nada se nekoj sreći sa ovom ženom,a jedio što mu ona nudi je malo zaborava u ovoj sobi.
Kako da objasni svoju želju za romansom ovoj ženi koja želi avanturu?
Kako da objasni da je udovac,da je i svadbu i sahranu obavio u tri godine?
Kako da objasni da želi svoj dom,i da oseti miris supe i toplinu sobe kada dođe kući?
Kako da objasni da želi da ga pozove na mobilni kada *anizovani prevoz sa terena kasni?
Kako da kaže sve što mu je u duši,ovoj ženi gnilavog tela koja je svoje najbolje dane dala drugim ljudima?
Prikupila je previše gorčine u sebe,a sačuvala premalo nade.Premalo nade u njega,bolji život,zajedničko sutra.
Neki duboki konflikt u njemu rastrzao je njegovu dušu.
On ne zna ništa o psihosomatskim reakcijama.
Ne zna reći „Guši me tuga“ili „Boli me srce“ A i kome bi to rekao?
Grčevito rukama gužva ivicu dušeka.Celo njegovo telo se trese od njemu nerazumljive groznice,Grlo mu je stisnuto ,a želudac u grču.Mrda ramenima kao da želi da zbaci ogrtač od kopriva i trnja.
„UUUUUUHHHHH“-naglas uzdahnu i jeknu u isto vreme kao kada bujica provali nasip.Nagomilana muka poče da otiče.“Gadiš mi se!“-reče glasno.Negov promukli glas nalik na jecaj odjeknu sobom.Uplašen tim tonom on zaćuta.Ponovo pade na krevet i sklupča se u položaj fetusa.prevrtao se levo –desno.Nemir mu nije dozvoljavao da leži,gonio ga je na kretanje.Skoči sa kreveta i poče da hoda po sobi kao zver u kavezu.
Poželeo je da se osveti ovoj ženi za sve izneverene nade,za sreću koju je ona imala,za sreću koju mu neće pružiti….
Zastade na sredini sobe i rukama zgrabi k.urac.Besomučno ga cimao ne misleći na ovu ženu već na onaj topli osećaj koji će imati kada prodre i nju.Uleteo je u kupatilo bežeći od malopređašnih misli,željan kratkotrajne slasti koja će,bar malo,ublažiti ovu gorčinu.
..Aleksandar je iznenada ušao u kupatilo, zgrabio je oko pasa i svojim telom pritisnuo njeno uz hladne ivice lavaboa. „Ostani tako“, rekao je i, pre nego što je stigla da se usprotivi, grubo i jako se zario u nju. „Nemoj“, skoro je zajecala, „ne želim na taj način“… Ali, on je nije slušao. Pred Sonjinim očima nisu bljeskale varnice, niti je njeno telo protresla eksplozija, koju je toliko očekivala. U ogledalu je mogla videti kako mu se lice grči u ružnu grimasu. Trajalo je kratko, i nije joj priuštilo ništa, osim osećanja bola i prljavštine.

….
Oblačio se brzo ,kao zločinac koji beži sa mesta zločina.Strčao je do rece*ije.Neprestani osećaj gađenja terao ga na povraćanje.
Ovo što oseća gore je od najgoreg mamurluka.
Iz pohabanog novčanika izvukao je presavijenu novčanicu,jedinu preostalu,i platio račun.
Za kusur je naručio duplu rakiju.Rezak i prepoznatljiv ukus osvežavajuće je delovao na njega.Popio je brzo i žudno.Hitrim korakom je pohitao napolje bežeći od ovog mučnog mesta,ove mučne žene,i ovih mučnih osećanja.Noćna svežina ga udari u lice.Udahnuo je ,kao davljenik ,taj prijatan i svež vazduh.Napolju je počela kiša.Žurnim ali besciljnim korakom je krenuo niz ulicu kao čovek koji nema kuda da ode i koga niko ne čeka.